Rezolucija Europskog parlamenta o Europskoj savjesti i totalitarizmu usvojena u travnju 2009. godine snažno i nedvosmisleno osuđuje sve zločine protiv čovječnosti, te ozbiljne povrijede ljudskih prava koje su počinili svi totalitarni i autoritarni režimi, pruža žrtvama zločina i članovima njihovih obitelji suosjećanje, razumjevanje i priznanje za njihova stradanja...
Uzalud. Hrvatski narod ignorira, ne prihvaća nikakve rezolucije ni usvojene deklaracije. Puna su nam usta Europe kad govorimo o uljuđenosti i budućnosti, međutim kad se dotaknemo prošlosti, e tu smo mi posebni, zbog podaničkog robovanja velikosrpskoj politici, koja nekom nevidljivom magijom i nadalje guši istinu o Drugom svjetskom ratu, o narodnooslobodilačkom ratu i jugokomunističkom antifašizmu.
Danas, sedamdeset godina od zlokobnog komunističkog režima Hrvatska je još više podjeljena na crne i crvene, ustaše i partizane, na one koji oplakivaju nevine žrtve, i one koji se tim nesretnicima naslađuju... Osobna određenost prema povijesnoj zbilji razara sve segmente društva, a brojni štovatelji 'onog vremena' ne žele prihvatiti istinu o razmjerima genocida izvršenog nad hrvatskim narodom i njegovim stradalnicima, nepravednom i neopravdanom zločinu nad ljudskim dostojanstvom.
I najsviježiji primjer komemoracije na Jakljanu potvrđuje tvrdnju kako i dvadeset godina od uspostave državne neovisnosti, tapkamo u mjestu. Ljudski i humani odnos prema žrtvama totalitarnog komunističkog režima zakazao je na svim razinama. S pravom se pitam i prozivam zašto se predstavnici političkih i društvenih elita oglušuju na uredno dostavljene pozive, a većina medija namjerno uskračuju iznijeti istinu. Dokada će Hrvatska biti talac 'ovih i onih zločina'. Kada će Istina, ma kakva god bila zamijeniti tminu prošlih vremena...
Povodom obilježavanja Spomendana na sve žrtve Bleiburga i Križnih putova Udruga ratnih veterana Hrvatski domobran, ogranak Dubrovnik organizirala je u subotu 24. svibnja 2014. komemoraciju na otoku Jakljanu u spomen na 214-icu ubijenih hrvatskih i njemačkih vojnika, pogubljenih nakon završetka Drugog svjetskog rata. Svi zarobljeni članovi poražene vojske, koji su se nakon rata predali partizanskim postrojbama u Istri i oko Trsta, krenuli su na put bez povratka, čime je potvrđena englesko-srpska zavjera o nehumanom postupanju sa zarobljenicima, vojnicima i civilima nakon njihove predaje u blizini Bleiburga. Stradanja brojnih žitelja sa šireg dubrovačkog područja započela su znatno ranije, odmah po ulasku tzv. 'osloboditelja' u listopadu 1944. godine, čime je Dubrovnik postao preteča bleiburške tragedije čitavog hrvatskog naroda. Otkrivena krvava stratišta na 'jadranskom križnom putu' započela su na Daksi, nastavljena na Mljetu i Korčuli, da bi se (zasad) zaustavila Jakljanu. Samo Bog zna koje sve tajne kriju otoci, poredani kao zrnca krunice, i neistaražena stratišta.
Skoro sedamdeset godina nakon partizanskog pokolja na Jakljanu, kojeg su izvršitelji i nalogodavci 'tajili' s neshvatljivom lakoćom i zaprepašćujućom šutnjom, ostvaren je veoma složeni projekt Udruge Hrvatski domobran Dubrovnik, koji je trajao punih pet godina, od svibnja 2009. do svibnja 2014. godine. Samo pretraživanje i ekshumacija obavljeno je u razdoblju od 18. do 28. veljače 2013., a pokop zemnih ostataka 214-ice zarobljenika, njemačkih i hrvatskih vojnika, mornara i zrakoplovaca uslijedio je 1. ožujka 2013. godine u zajedničkoj grobnici-kripti na Domobranskom groblju u Gospinom polju u Dubrovniku. Od tog dana započela je pravna bitka na prikupljanju potrebitih suglasnosti i dokumenata, koje smo ishodili relativno brzo, unatoč birokratiziranoj upravi, na svim razinama, od državne do lokalne. Ne treba ni spominjati koliko je truda, živaca i taktičnosti bilo potrebno za doći do današnjeg dana, otkrivanja spomen-obilježja na Jakljanu.
Dana 24. svibnja oko dvije stotine hodočasnika slilo se na otok Jakljan iz raznih pravaca, tri broda krenula su iz Luke Gruž, dok su ostale brodice pristigle iz obližnjeg Slanog i Luke Šipanjske, gdje je u 10,00 sati započela komemoracija kojoj su nazočili dubrovački biskup Mate Uzinić, župan Nikola Doboslavić sa suradnicima i vijećnicama Skupštine DNŽ, zamjenik ministra branitelja pukovnik Ivan Grujić i načelnica sektora za žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja Tanja Antunović, predstavnici njemačke zaklade koja skrbi o ostatcima ubijenih njemačkih vojnika na prostoru Republike Hrvatske i šire. Pribivali su također predstavnici brojnih Udruga proisteklih iz Domovinskog rata te novoizabrano vodstvo Društva političkih zatvorenika-podružnica Dubrovnik, zatim izaslanstva domobranskih udruga iz Zadra, Omiša i Metkovića. Svima hodočasnicima na Jakljanu, dubrovački domobrani bili su uzorni domaćini. Pozivu su se odazvala samo dvojica vijećnika Gradskog vijeća Dubrovnika, ali unatoč dostavljenom pozivu nitko od predstavnika gradske uprave i čelnika Grada Dubrovnika nije se pojavio na otkrivanju spomenika 214-ici žrtava.
Komemoracija je započela uz zvuke hrvatske himne, podizanjem zastave i pozdravnim govorom domaćina skupa, predsjednika Udruge Željka Kulišića, koji je između ostalog rekao: „Prošli smo dug put od podizanja kaznene prijave kod ODO Dubrovnik 15. svibnja 2009. godine, do ekshumacije i pokopa, izrade i postavljanja Spomen obilježja na ovom otoku. Usporedo je Udruga prikupila značajna financijska sredstva, novčane priloge pojedinaca i brojnih tvrtki, sredstava koja su bila nužna za izradu spomenika, prijevoz i postavljanje istog, kao i za tiskanje pozivnica i prigodne brošure „Jakljan 1945“, kronologije aktivnosti, ovog za našu udrugu veoma zahtjevnog projekta. Sam posao utvrđivanja 'labilnih' činjenica za ekshumaciju započeo je 2010. godine s neovisnim Uredom za istraživanje i pronalaženje grobišta žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća, u suradnji s njenom načelnicom gđom Višnjom Starešina. Ured se nažalost, odlukom novoizabrane Vlade RH 2011. neopravdano ukinuo, a sve aktivnosti preuzelo je novoustrojeno Ministarstvo branitelja, koje je kasnije u suradnji s MORH-om i MUP-om obavilo potrebna iskapanja na iskopištu gorskog pijeska, mjestu smaknuća 214 hrvatskih i njemačkih zarobljenih vojnika.
Pojedincima, a posebno predstavnicima nekih medija nije uopće drago što smo se upustili u realizaciju i rasvijetljanje onoga s čime se naša udruga ponosi. A mi se ponosimo jer znamo da smo učinili dobro i humano djelo, kako prema samim žrtvama, koje nakon sedam desetljeća pronalaze smiraj svojih duša. Učinili smo dobro i njihovim obiteljima, koje odsada mogu nesmetano položiti cvijetak i pomoliti se na mjestu likvidacije svojih najmilijih, njemačkih i hrvatskih vojnika.
Konačno, ali ne manje važno, dobro činimo i društvu u cjelini, jer ovime skidamo veliko povijesno breme koje je gušilo kako hrvatsku prošlost, tako i budućnost Lijepe naše. Umjesto uobičajenih hvalospjeva Udruzi i svim zaslužnima, uzimam za pravo ispričati još dvije priče, koje nisu zapisane u brošuri, ali itekako zaslužuju Vašu pažnju. Evo prve:
Stanovnici Luke Šipanjske danas ljudi 'u godinama', a u ono vrijeme djeca, dobro pamte povjerljive razgovore koji su im ostali duboko urezani u pamćenje...
Tako mi je jedan gospar ispričao kako su 'nesretni zarobljenici koji su tu čekali svoju likvidaciju, bili do samog kraja uzorni vojnici, svako su jutro uredno čisitili svoje vojničke čizme, iako su bili svijesni da ih više nikad neće obući'...
Naime, rekonstrukcijom tih događanja koju su Šipanjcima mogli prenijeti jedino egzekutori-ubojice, nesretni zarobljenici bili su zatočeni u ostatcima benediktinske crkve svetog Izidora, (ili po šipanjski svetog Sidorija), zavjetnu crkvu iz 1285. godine izgrađenu radi zaštite lokalnog stanovništva od kuge koja je tamo vladala. Nažalost, zavjetna crkva te zarobljene nesretnike ipak nije sačuvala od jedne druge kuge, pošasti dvadesetog stoljeća, komunizma...
Dakle, takve priče slušala su djeca od lokalnih komunističkih aktivista i suradnika, koji su itekako znali za jakljanske žrtve i egzekucije. Pače, oni su organizirali prihvat, prehranu i smještaj tim monsrtuoznim ubojicama 214-ice likvidiranih zarobljenika s ovog otoka. Lokalni suradnici (kolaboracionisti) u zločinu živjeli su i umrli s velikim utegom na duši, ali svejedno nikad nisu izdali svoje nalogodavce niti njihove izvršitelje...
Ili priča druga:
Danas starija gospođa koja je 1945. godine bila djevojka, zapitala me nedavno mogu li zamisliti koliko je teško bilo biti djevojkom u to vrijeme na Šipanu, pogotovo u vrijeme povratka 'đelata-ubojica' s Jakljana, koji bi se onako omamljeni krvavih ruku od cijelodnevnih ubijanja poželjeli 'provoda'. Pijani i krvoločni kucali bi na vrata gdje su živjele bespomoćne djevojke... Na kraju razgovora, moja heroina suznih me očiju rezignirano zapitala: „Ajde mu ne otvori, znaš što te čeka, a ako otvoriš, također znaš...“.
Taj teški teret nosile su one čitav svoj život, a da se nijesu nikome izjadale, niti su ikad izdale ubojice i silovatelje...
Sve ove i mnoge druge priče prenijeli su mi danas još uvijek živi svjedoci tog paklenog vremena, o njima ćemo u nekoj drugoj knjizi 'svjedočanstava o jakljanskom zločinu'. Međutim, ne mogu a ne spomenuti dvojicu ljudi koji više nisu živi, ali su svejedno najzaslužniji za otkrivanje stratišta na Jakljanu. Gospari Zvonimir Koporčić i Kuzma Stjepović su nas domobrane stalno poticali riječima “dođite da vam pokažemo mjesto strašnog zločina na Jakljanu, dok smo još živi i pri pameti“. I došli smo! Zato im se i danas zahvaljujem, jer sam siguran da nas i sada gledaju s nebesa zadovoljni, kao što smo zadovoljni i svi mi hodočasnici jakljanskim žrtvama komunističkog zločina.
Na kraju, moram se zahvaliti svim aktivnim suradnicima, zatim predstavnicima ministarstava, čelnicima Grada i Županije, ali i svima koji su sudjelovali u razriješenju polustoljetne šutnje 'ukletog' i donedavno zabranjenog otoka Jakljana.
Prigodne riječi uputio je pomoćnik ministra branitelja koji je između ostalog rekao kako je RH unaprijedila zakonodavne okvire u području istraživanja, uređenja i održavanja vojnih grobalja, žrtava Drugog svjetskog rata i poraća čime se snažno podupiru europske rezolucije. Istaknuo je kako je RH uspostavila sustav koji objedinjuje sve elemente za očuvanje dostojnog spomena na žrtve, a prva u takvom okviru je masovna grobnica na Jakljanu.
Župan Dubrovačko neretvanske županije, koja je preuzela na sebe pokroviteljstvo nad komemoracijom i otkrivanjem spomen obilježja na Jakljanu, kazao je kako je 'spomenik sjećanje na grubo vrijeme, ali i mjesto opomene. Ovo je korak ka odbacivanju okova koji nas stežu u otkrivanju istine, jer jedino istina može odvesti naš narod i naciju u mirniju budućnost. Jedan totalitarni režim uvjerio je ljude oko sebe kako njegovi ciljevi mogu biti opravdanje za uništenje pojedinaca, skupina i naroda. Takav je bio totalitarni komunistički režim, koji stoga zaslužuje svaku osudu'.
Potom su otkrivanje spomenika obavili najmlađi i najstariji članovi Udruge, Ante Margaretić i Pavo Dalmatin, a dubrovački biskup mons Mate Uzinić blagoslovio je spomenik. U molitvi za pobijene, rekao je kako u 'suočavanju sa svakim ljudskim stradanjem misli idu prema križu, znaku stradanja, pobjede i spasenja. Pozvao je okupljene da u Križu prepoznaju žrtve svih ratova koji su obilježili prošlo stoljeće u Hrvatskoj i susjednim zemljama'. Na kraju su uz počasne plutone Dubrovačkih trombunjera i zvuke Mirozova položeni vijenci i zapaljene svijeće ispred znakovitog spomenika čije je idejno rješenja djelo tajnika Udruge Nevenka Bilobrka. Spomen-obilježje će trajno podsjećati na sve patnje žrtava komunističkog režima na dubrovačkom području, tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata
Svi sudionici komemoracije zatim su sudjelovali na misi zadušnici u crkvi sv. Stjepana u Šipanjskoj luci, koju je u suslavlju s petoricom svečenika predvodio dubrovački biskup. Istog dana ujedno se obilježava kao blagdan Marije Pomoćnice Kršćana (Gospe Šipanjske). U poslijepodnevnim satima povratkom brodova u dubrovačku luku okončano je obilježavanje otkrivanja spomenika 214-ici žrtava komunističkog režima na otočiću Jakljanu.
Priredio:
Željko Kulišić, predsjednik Udruge
